Povijest gimnazijskoga obrazovanja u Virovitici veže se, kao i u drugim sredinama, uz već postojeću školsku praksu i tradiciju; početkom školske godine 1918./19. „namjesto ukinutog petog, šestog i sedmog razreda zemaljske više pučke škole u Virovitici“ privremeno se otvara prvi, drugi i treći razred realne gimnazije tipa zagrebačkoga.

Prve godine u Gimnaziju su upisana 172 učenika u dva razredna odjela prvoga razreda i po jedan odjel drugoga i trećega razreda. Svake naredne godine „posebnim naredbama“ otvoren je po jedan viši razred i tako sve do osmog. Naime, u to su vrijeme gimnazije imale osam razreda, što znači učenike od 10 do 18 godina.
Nastava je od prvoga dana izvođena u tada novoj školskoj zgradi, dovršenoj 1913. godine, u kojoj su već bile smještene djevojačka škola i viša pučka škola i u kojoj radimo i danas.
Škola je imala velike učionice s podovima od dasaka, dvoranu za vježbanje (gombaonu), vodovod i centralno loženje.

Gimnazija je mijenjala imena ovisno o političkim i društvenim promjenama i zbivanjima; zvala se najprije Privremena realna gimnazija, zatim Kraljevska realna gimnazija pa Državna realna gimnazija i imala je osam razreda do 1954. godine kada se zove Gimnazija u Virovitici i ima četiri razreda jer je uvedeno obvezno osmogodišnje školovanje.

Šezdesetih godina mijenjala je i smjerove: matematičko-prirodoslovni, društveno-jezični, a bilo je godina u kojima nema smjerova.
Isto tako mijenjali su se i predmeti, odnosno programi rada i udžbenici; broj sati tjedno neprestano se povećava, što znači i opseg gradiva. Sve do pred kraj 20. stoljeća nastava se održavala šest dana u tjednu (i subotom), a više puta tijekom sto godina i u dvije smjene zbog različitih okolnosti. U vrijeme Drugoga svjetskog rata nastava se odvijala i u privatnim kućama i drugim prostorima, npr. u obližnjoj cvjećarnici u Gajevoj ulici.
Bilo je razdoblja kad je dio obveznoga nastavnog programa bila predvojnička obuka koja je čak uključivala rukovanje i gađanje pravom puškom na vojnim streljanama.

U jednom je razdoblju obvezan bio tzv. proizvodni rad učenika koji su učenici obavljali u različitim ustanovama i institucijama, a ništa manje zanimljive nisu ni radne akcije koje su pretpostavljale dobrovoljni rad učenika za opće dobro.
Od 1968./69. godine škola se zove Gimnazija „Petar Preradović“ Virovitica i ima samo opći smjer sve do 1978. godine kad se gimnazije ukidaju, no neki smjerovi u centrima za odgoj i usmjereno obrazovanje nastavljaju raditi po gimnazijskim programima pa ih smatramo nasljedovateljima gimnazija (odgajatelji, suradnici u nastavi, prevoditelji, kulturno-umjetnički smjer i informatičko-matematički smjer).
Gimnazije se ponovno formiraju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske pa se škola opet zove Gimnazija Virovitica i dobiva odobrenje za program opće gimnazije, jezične i prirodoslovno-matematičke, kako je ostalo do danas, a 1994. godine mijenja naziv u Gimnazija Petra Preradovića, Virovitica.
Školska zgrada otrpjela je tri rata (Prvi svjetski netom što je izgrađena, Drugi svjetski rat i Domovinski rat) što je na njoj ostavilo traga pa su nužne bile manje ili veće obnove: izvješća direktora, upravitelja, ravnatelja škola iscrpno opisuju oštećenja i teške uvjete rada, naročito nakon 2. svjetskog rata. Fasada je dijelom obnovljena 1947./48. školske godine, a unutrašnjost se koliko-toliko održavala.
Prva temeljitija obnova obavljena je 1968. i 1969. godine kad je promijenjeno krovište, stolarija, okrečena škola izvana i iznutra, uveden novi vodovod i asfaltirana vanjska igrališta.

Ponovno je obnavljana 1993. godine s potporom virovitičkih gospodarskih tvrtki; ugrađeno je centralno grijanje, a sveobuhvatnija obnova koja je uključivala krovište, fasadu i unutrašnje prostore te stolariju, završena je 1999. godine. Međutim, radovi  se nastavljaju i protežu i na 2001. godinu. Sljedeći projekt obnove zgrade učinjen je iz europskih fondova i sredstvima Županije, a obuhvaćao je radove na poboljšanju energetske učinkovitosti ( i dodatne radove na uređenju unutrašnjosti škole) i završen je 2019. godine.
Prateći promjene u povijesti škole, pratimo ustvari promjene u društvu – političke, socijalne, gospodarske, znanstvene, pedagoško-didaktičke, ali u svim okolnostima vidljivo je da je škola odgojno-obrazovna ustanova; u svakom je trenutku uz stjecanje znanja u središtu učenik i njegova dobrobit. Mijenjali su se programi rada, opseg gradiva, udžbenici, načini ispitivanja i ocjenjivanja učenika, službeni jezici, odnosi između učenika, nastavnika i roditelja, prava i dužnosti jednih i drugih.

Što je ipak zajedničko gimnazijalcima u sto godina gimnazije?
Ponajprije – učenici. U gimnaziju su se uvijek upisivali najbolji učenici u svojoj generaciji koji su motivirani za stjecanje znanja i nastavak školovanja. S takvim je učenicima i lako i teško raditi. Lako – jer su motivirani i sposobni, teško – jer traže isto takvog nastavnika, motiviranog, vrijednog i sposobnog. Zato je stručno usavršavanje nastavnog osoblja važan čimbenik u školi od njenih početaka do danas.
Oduvijek je Gimnazija imala puno učenika putnika; u prošlosti su se zvali vlakaši jer je dugo vremena vlak bio jedino prijevozno sredstvo između naselja i grada. To je zahtijevalo dosta napora i oduzimalo puno vremena, ali i obilježilo čitavo razdoblje srednjoškolskoga školovanja tim učenicima. Među njima su neki od najpoznatijih učenika naše škole pa vla- kašima, ili kako ih danas zovemo, učenicima putnicima, posvećujemo posebno mjesto u knjizi. I danas Gimnazija ima skoro polovicu učenika koji su izvan Virovitice i svakodnevno putuju u školu, neki i više od dvadesetak kilometara u jednom pravcu.
Zatim, izleti, stručne ekskurzije, putovanja – danas izvanučionična nastava, provodili su se oduvijek. Uključuju razgledavanje prirodnih zanimljivosti, muzeje, izložbe, znanstvene, kulturne i povijesne znamenitosti u domovini i u inozemstvu.

Gimnazijalci od osnutka Kazališta Virovitica do danas organizirano posjećuju kazališne predstave nekoliko puta godišnje.
Održavaju se tradicionalne maturalne svečanosti kojima se simbolično obilježava završetak gimnazijskoga obrazovanja. Koncepcija se, doduše, mijenjala, o čemu svjedoči Program maturalne zabave iz 1942. godine i Program maturantske priredbe iz 1952. godine u Domu kulture koji sadrži izvedbe klasičnih glazbenih i scenskih djela visoke umjetničke vrijednosti.
Polagali su se završni ispiti i matura na kraju godine, a od 2009./10. školske godine provodi se državna matura.
Uvijek su se njegovale izvannastavne aktivnosti, ovisno o interesima učenika i afinitetima nastavnika, najčešće kulturno-umjetničke i sportske.
U Gimnaziji se vodilo računa o izdavačkoj djelatnosti; sačuvani su Izvještaji i Izvješća iz najranijih godina postojanja škole, a u novije vrijeme to su godišnjaci škole u kojima je zabilježena cjelokupna djelatnost škole u svakoj godini.
Zanimljivost su i učenički školski listovi; prvi zabilježen je list Osvit iz 1930-ih godina, zatim Riječ mladih iz 60-ih i 70-ih godina i MAGG iz 90-ih i dvijetisućitih godina. Dolaskom informatičkog, odnosno elektroničkog doba ova se aktivnost preselila na internetske stranice škole.

Po čemu se škola danas razlikuje od one u prošlosti?
Sve se mijenja puno brže nego prije; sada smo e-škola, nemamo klasične imenike/dnevnike nego računala, tablete, projektore; imamo pametne, a ne obične ploče, imamo internet i sve je puno brže, dostupnije.
Program je opsežan, učenici imaju svaki dan sedam nastavnih sati, a nakon toga provode se mnogobrojne aktivnosti s ciljem proširivanja znanja i stjecanja dodatnih kompetencija i vještina i za učenike i za nastavnike. Provodimo različite projekte, imamo državnu maturu, elektroničke upise, ishode, mjerila, pravilnike, kodekse, edukacije, webinare…
…i učenike, knjige, profesore, roditelje – a to je uvijek isto jer oni čine školu.

Gimnazijalci vole obilježavati svoje obljetnice mature, a neke generacije iskazuju veliku privrženost bivšoj školi i međusobnu povezanost. Prateći slikovne i pisane zapise od prvih godina postojanja Gimnazije do danas uočljiva je prisutnost jednog bivšeg dugogodišnjeg profesora u Gimnaziji, legendarnog profesora Balića koji je u Gimnaziji radio od 1929./30. do 1974. godine, a u jednom razdoblju bio i upravitelj škole. Gimnazijalce je generacijama poučavao hrvatski jezik i francuski, a kad je zatrebalo predavao je i matematiku, njemački i latinski. Stručan, odmjeren, pouzdan, dosljedan, a opet pun razumijevanja i ljudskosti uvijek se odazivao obljetnicama mature svojih učenika i svojim radom, osobnošću i prisutnošću trajno obilježio živote svojih učenika i više od četrdeset godina Gimnazije.

Suradnja s društvenom sredinom, odnosno javna i kulturna djelatnost važno su obilježje školskoga identiteta jer je škola nedjeljiva od sredine u kojoj djeluje. Nastavnici i učenici Gimnazije svih generacija sudjeluju u radu različitih gradskih civilnih, umjetničkih, humanitarnih, sportskih i drugih društava i organizacija u Virovitici i u mjestima u kojima žive. Gotovo da nema ustanove ili tvrtke na našem području u kojoj nije baren netko bio učenik ili djelatnik Gimnazije, a brojni su naši učenici postigli izvanredne uspjehe u različitim područjima na razini države; neki su i svjetski poznati stručnjaci.
Sve to školi osigurava jedinstveno mjesto u životu pojedinaca, obitelji i sredine u kojoj djeluje.

 Uredništvo

U povijesti školstva Virovitice i cijeloga virovitičkoga kraja važno, gotovo središnje mjesto zauzima gimnazijsko obrazovanje; u ovom slučaju poistovjećuju se školski program i školska zgrada u sjećanju i svijesti njenih učenika, sugrađana i slučajnih prolaznika. Gimnazijska zgrada, stoljetna ljepotica, jedno je od najljepših zdanja u gradu, a njeni učenici, bivši i sadašnji, pronose glas o njoj i svjedoče o trajnosti pravih vrijednosti.

Do početka dvadesetog stoljeća u Virovitici je već postojala bogata tradicija školstva, no na gimnazijsko školovanje učenici su morali odlaziti u Bjelovar, Požegu ili Zagreb. Potreba za Gimnazijom u Virovitici bivala je sve očitija , ali postojala su  različita razmišljanja oko rješenja tog problema;jedni su mislili da treba izgraditi novu zgradu, a drugi da se kupi već postojeća zgrada i adaptira.Ipak, 1908. godine , 17. studenoga , na sastanku Odbora za gradnju nove škole donijeta je odluka da se izgradi nova školska zgrada koja će odgovarati potrebama ne samo građana Virovitice, nego i cijele okolice.
Gradnja škole nije tekla prema planu; 1911. godine u listu “Virovitičan” može se čitati o prigovorima na skupoću projekta i općina odlučuje smanjiti troškove tako da se uklone “svi nepotrebni ukrasi” .Po tome možemo zaključiti da je projekt predviđao još raskošniju i ukrašeniju građevinu.Tehnički izvjestitelj bio je Doljak iz Osijeka, a Gromes  iz Virovitice voditelj gradnje koja je započela 1911. godine.Na kraju je, 1914. godine, na uporabu predana suvremena školska zgrada s dvadeset velikih učionica, gimnastičkom dvoranom (tzv. gombaonom), ugrađenim vodovodom i centralnim grijanjem.

Ipak, povijesni događaji odgodili su radost učenika i učitelja ; upravo je započeo prvi svjetski rat i školske učionice primile su, umjesto učenika – ranjenike: zgrada je
poslužila kao bolnica Crvenog križa. 13. rujna 1918. Hrvatska zemaljska vlada donosi odluku da se u Virovitici otvori prvi, drugi i treći razred realne gimnazije: nastavu započinju 8. listopada 1918. 172 učenika, a 1919. škola ima sva četiri razreda i 182 učenika. 1922./23. ta tzv. niža gimnazija prerasta u višu gimnaziju; ustroj se povremeno mijenjao s obzirom na reforme školstva i povremene odluke vlasti, no od 1932./33. školske godine ustrojena je potpuna gimnazija sa svih tadašnjih osam razreda.

U tom razdoblju Gimnazija već ima  uz redovni program i bogate izvannastavne aktivnosti: KUD Reljković, sokolsko društvo, literarno-recitatorsku sekciju,
podmladak  Crvenog križa, izviđačku četu, a i školski list Osvit ; u Gimnaziji se odvijaju brojne kulturne i društvene aktivnosti, pa je tako zabilježeno da je 1928. godine u njenim učionicama bila postavljena velika gospodarsko-kulturna izložba (od 25. do 30. kolovoza).
Ta središnja obrazovna ustanova virovitičkoga kraja već je tada postala rasadištem znanja i napretka: njeni učenici postižu zapažene rezultate i postaju poznati diljem zemlje, a i u inozemstvu.
Nastava se odvijala i u godinama drugog svjetskog rata: 1944. školsku su godinu započela 582 učenika i 14 profesora i nastavnika. 1954., reformom školstva prva četiri razreda pripajaju se osmogodišnjoj osnovnoj školi, a gimnazije ostaju sa samo četiri viša razreda, kako su ustrojene i danas.

1968. godine, prigodom 150. obljetnice rođenja hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića (koji je rođen u Grabrovnici,tridesetak kilometara od Virovitice) i
50. obljetnice rada Gimnazije, škola dobiva njegovo ime te se zove Gimnazija “Petar Preradović” Virovitica. 1974./75. godine reformom srednjeg školstva ukidaju se gimnazije , no svojevrstan kontinuitet održavan je u nekim jačim programima tzv. usmjerenoga obrazovanja.

1990. godine gimnazijski se programi obnavljaju u sastavu Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje, da bi se sljedeće godine Gimnazija osamostalila i nanovo
započela izvoditi programe opće, jezične i prirodoslovno-matematičke gimnazije. Još se jedan rat, po treći puta, upleo u planove i programe virovitičkih gimnazijalaca. No, ni mnogobrojne uzbune, zamračenja i napadi na grad za vrijeme Domovinskog rata nisu omeli završetak nastavne godine. Nastava se održavala u teškim uvjetima, uz svakodnevne boravke u školskim podrumima.U tim je danima škola pružala gostoprimstvo i mnogim učenicima koji su bili protjerani iz svojih domova i škola.   

1994. godine vraćeno joj je ime pjesnika Petra Preradovića. Bilo je to vrijeme kada su se na staroj zgradi sve više uočavale njene godine. Načeta zubom vremena izvana i iznutra, zahtijevala je hitnu obnovu. Najprije je 1992./93. godine klasično grijanje na drva i kalijeve peći zamijenjeno  plinskim centralnim grijanjem, a 1994. je obnovljeno  krovište zgrade. Od 1998. do 2001. zgrada je gotovo u cijelosti obnovljena sredstvima Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske. Prigodom obnove  vodilo se računa o tome da je uvrštena u popis spomenika kulturne baštine.

I u uvjetima obnove nastava se redovito održavala : u jednom krilu su bili radnici, u drugom učenici i profesori, no to je bila slatka žrtva. Stara je dama nakon toga ponovno zasjala  i danas je ugodno boravište za svoje učenike i djelatnike.

Gimnazija Petra Preradovića u Virovitici sada izvodi programe opće, jezične i prirodoslovno-matematičke gimnazije u 16 razrednih odjela s približno 470 učenika.
Nastavu izvode 34 profesora; uz ravnateljicu, škola ima stručnog suradnika knjižničara i psihologinju,  a ostali zaposlenici su tajnik škole, računovotkinja, školski domar i tri pomoćne radnice.
Učenici i zaposlenici škole trude se održati ugled koji Gimnazija ima u svojoj sredini i na razini države, a uspješno se uključuju i u aktivnosti na međunarodnoj, europskoj razini. Tome pridonosi ne samo kvalitetno obrazovanje, nego i predan izvannastavni rad s učenicima koji donosi brojne i zavidne uspjehe.
Za uspješan, kvalitetan i kreativan rad Gimnazija je 2001. godine dobila Ministrovo priznanje; isto priznanje dobila su i tri gimnazijska profesora 2002. godine škola je dobila Državnu nagradu športa “Franjo Bučar”, a brojna su i priznanja županijskih i gradskih institucija:zahvalnica grada Virovitice za ekološke aktivnosti, priznanje Skupštine Županije i Zajednice športskih udruga, a 2003. godine škola je dobila plaketu Virovitičko-podravske županije za izuzetna ostvarenja u djelatnosti prosvjete.

Među prvim školama u Hrvatskoj dobili smo certifikat Međunarodne Eko-škole. Naši su učenici i profesori sudjelovali u radu Europskog parlamenta mladih u Hrvatskoj, a dvoje učenika i u Engleskoj; sudjelovali smo dva puta u radu Europskog parlamenta mladih za vodu (u Mađarskoj i u Belgiji); nekoliko puta naši su učenici osvajali prva mjesta na državnom natjecanju Europa u školi i bili nagrađivani boravkom u nekoj od europskih zemalja.

U zadnjih deset godina učenici Gimnazije bili su više puta državni prvaci na natjecanjima u poznavanju hrvatskoga jezika, biologije, fizike, kemije,a zapažene rezultate ostvarili su i u drugim područjima.Ne zaboravimo spomenuti da su rukometašice bile 2001. godine prve na Svjetskom prvenstvu srednjih škola u Grčkoj.
Naši su učenici veoma uspješni i u kreativnim, stvaralačkim aktivnostima: redovito sudjeluju na Državnim susretima LIDRANO u novinarskom, scenskom i litarernom izrazu, a obnovili smo i školski godišnjak kojim završavamo svaku nastavnu godinu.

Sve su ovo potvrde da  je u  virovitičkoj Gimnaziji održavana i održana tradicija dobrog obrazovanja, da se prate i ostvaruju suvremene smjernice u školstvu i da ona ostaje i dalje rasadište znanja, kulture i visokih civilizacijskih dometa u svakom pogledu.O tome najviše svjedoče njeni učenici koji se uspješno uključuju u daljnje obrazovanje, a nerijetki postižu zavidne znanstvene, umjetničke i poslovne karijere.
Naravno, da bi se  bilo koja ustanova mogla uspješno razvijati, potrebna joj je podrška i razumijevanje sredine u kojoj djeluje.Vjerujemo da je naša  sredina spremna svojim doprinosom i dalje podržavati razvitak najunosnijeg ulaganja u suvremenom svijetu – ulaganja u znanje i mladost.

Jer, i nakon devedeset godina  vidljivo je da je odluka o gradnji ove školske zgrade bila ispravna.

Zdenka Kos, prof.