Gimnazija Petra Preradovića Virovitica

Povijest gimnazijskoga obrazovanja u Virovitici veže se, kao i u drugim sredinama, uz već postojeću školsku praksu i tradiciju; početkom školske godine 1918./19. „namjesto ukinutog petog, šestog i sedmog razreda zemaljske više pučke škole u Virovitici“ privremeno se otvara prvi, drugi i treći razred realne gimnazije tipa zagrebačkoga.

Prve godine u Gimnaziju su upisana 172 učenika u dva razredna odjela prvoga razreda i po jedan odjel drugoga i trećega razreda. Svake naredne godine „posebnim naredbama“ otvoren je po jedan viši razred i tako sve do osmog. Naime, u to su vrijeme gimnazije imale osam razreda, što znači učenike od 10 do 18 godina.
Nastava je od prvoga dana izvođena u tada novoj školskoj zgradi, dovršenoj 1913. godine, u kojoj su već bile smještene djevojačka škola i viša pučka škola i u kojoj radimo i danas.
Škola je imala velike učionice s podovima od dasaka, dvoranu za vježbanje (gombaonu), vodovod i centralno loženje.

Gimnazija je mijenjala imena ovisno o političkim i društvenim promjenama i zbivanjima; zvala se najprije Privremena realna gimnazija, zatim Kraljevska realna gimnazija pa Državna realna gimnazija i imala je osam razreda do 1954. godine kada se zove Gimnazija u Virovitici i ima četiri razreda jer je uvedeno obvezno osmogodišnje školovanje.

Šezdesetih godina mijenjala je i smjerove: matematičko-prirodoslovni, društveno-jezični, a bilo je godina u kojima nema smjerova.
Isto tako mijenjali su se i predmeti, odnosno programi rada i udžbenici; broj sati tjedno neprestano se povećava, što znači i opseg gradiva. Sve do pred kraj 20. stoljeća nastava se održavala šest dana u tjednu (i subotom), a više puta tijekom sto godina i u dvije smjene zbog različitih okolnosti. U vrijeme Drugoga svjetskog rata nastava se odvijala i u privatnim kućama i drugim prostorima, npr. u obližnjoj cvjećarnici u Gajevoj ulici.
Bilo je razdoblja kad je dio obveznoga nastavnog programa bila predvojnička obuka koja je čak uključivala rukovanje i gađanje pravom puškom na vojnim streljanama.

U jednom je razdoblju obvezan bio tzv. proizvodni rad učenika koji su učenici obavljali u različitim ustanovama i institucijama, a ništa manje zanimljive nisu ni radne akcije koje su pretpostavljale dobrovoljni rad učenika za opće dobro.
Od 1968./69. godine škola se zove Gimnazija „Petar Preradović“ Virovitica i ima samo opći smjer sve do 1978. godine kad se gimnazije ukidaju, no neki smjerovi u centrima za odgoj i usmjereno obrazovanje nastavljaju raditi po gimnazijskim programima pa ih smatramo nasljedovateljima gimnazija (odgajatelji, suradnici u nastavi, prevoditelji, kulturno-umjetnički smjer i informatičko-matematički smjer).
Gimnazije se ponovno formiraju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske pa se škola opet zove Gimnazija Virovitica i dobiva odobrenje za program opće gimnazije, jezične i prirodoslovno-matematičke, kako je ostalo do danas, a 1994. godine mijenja naziv u Gimnazija Petra Preradovića, Virovitica.
Školska zgrada otrpjela je tri rata (Prvi svjetski netom što je izgrađena, Drugi svjetski rat i Domovinski rat) što je na njoj ostavilo traga pa su nužne bile manje ili veće obnove: izvješća direktora, upravitelja, ravnatelja škola iscrpno opisuju oštećenja i teške uvjete rada, naročito nakon 2. svjetskog rata. Fasada je dijelom obnovljena 1947./48. školske godine, a unutrašnjost se koliko-toliko održavala.
Prva temeljitija obnova obavljena je 1968. i 1969. godine kad je promijenjeno krovište, stolarija, okrečena škola izvana i iznutra, uveden novi vodovod i asfaltirana vanjska igrališta.

Ponovno je obnavljana 1993. godine s potporom virovitičkih gospodarskih tvrtki; ugrađeno je centralno grijanje, a sveobuhvatnija obnova koja je uključivala krovište, fasadu i unutrašnje prostore te stolariju, završena je 1999. godine. Međutim, radovi  se nastavljaju i protežu i na 2001. godinu. Sljedeći projekt obnove zgrade učinjen je iz europskih fondova i sredstvima Županije, a obuhvaćao je radove na poboljšanju energetske učinkovitosti ( i dodatne radove na uređenju unutrašnjosti škole) i završen je 2019. godine.
Prateći promjene u povijesti škole, pratimo ustvari promjene u društvu – političke, socijalne, gospodarske, znanstvene, pedagoško-didaktičke, ali u svim okolnostima vidljivo je da je škola odgojno-obrazovna ustanova; u svakom je trenutku uz stjecanje znanja u središtu učenik i njegova dobrobit. Mijenjali su se programi rada, opseg gradiva, udžbenici, načini ispitivanja i ocjenjivanja učenika, službeni jezici, odnosi između učenika, nastavnika i roditelja, prava i dužnosti jednih i drugih.

Što je ipak zajedničko gimnazijalcima u sto godina gimnazije?
Ponajprije – učenici. U gimnaziju su se uvijek upisivali najbolji učenici u svojoj generaciji koji su motivirani za stjecanje znanja i nastavak školovanja. S takvim je učenicima i lako i teško raditi. Lako – jer su motivirani i sposobni, teško – jer traže isto takvog nastavnika, motiviranog, vrijednog i sposobnog. Zato je stručno usavršavanje nastavnog osoblja važan čimbenik u školi od njenih početaka do danas.
Oduvijek je Gimnazija imala puno učenika putnika; u prošlosti su se zvali vlakaši jer je dugo vremena vlak bio jedino prijevozno sredstvo između naselja i grada. To je zahtijevalo dosta napora i oduzimalo puno vremena, ali i obilježilo čitavo razdoblje srednjoškolskoga školovanja tim učenicima. Među njima su neki od najpoznatijih učenika naše škole pa vla- kašima, ili kako ih danas zovemo, učenicima putnicima, posvećujemo posebno mjesto u knjizi. I danas Gimnazija ima skoro polovicu učenika koji su izvan Virovitice i svakodnevno putuju u školu, neki i više od dvadesetak kilometara u jednom pravcu.
Zatim, izleti, stručne ekskurzije, putovanja – danas izvanučionična nastava, provodili su se oduvijek. Uključuju razgledavanje prirodnih zanimljivosti, muzeje, izložbe, znanstvene, kulturne i povijesne znamenitosti u domovini i u inozemstvu.

Gimnazijalci od osnutka Kazališta Virovitica do danas organizirano posjećuju kazališne predstave nekoliko puta godišnje.
Održavaju se tradicionalne maturalne svečanosti kojima se simbolično obilježava završetak gimnazijskoga obrazovanja. Koncepcija se, doduše, mijenjala, o čemu svjedoči Program maturalne zabave iz 1942. godine i Program maturantske priredbe iz 1952. godine u Domu kulture koji sadrži izvedbe klasičnih glazbenih i scenskih djela visoke umjetničke vrijednosti.
Polagali su se završni ispiti i matura na kraju godine, a od 2009./10. školske godine provodi se državna matura.
Uvijek su se njegovale izvannastavne aktivnosti, ovisno o interesima učenika i afinitetima nastavnika, najčešće kulturno-umjetničke i sportske.
U Gimnaziji se vodilo računa o izdavačkoj djelatnosti; sačuvani su Izvještaji i Izvješća iz najranijih godina postojanja škole, a u novije vrijeme to su godišnjaci škole u kojima je zabilježena cjelokupna djelatnost škole u svakoj godini.
Zanimljivost su i učenički školski listovi; prvi zabilježen je list Osvit iz 1930-ih godina, zatim Riječ mladih iz 60-ih i 70-ih godina i MAGG iz 90-ih i dvijetisućitih godina. Dolaskom informatičkog, odnosno elektroničkog doba ova se aktivnost preselila na internetske stranice škole.

Po čemu se škola danas razlikuje od one u prošlosti?
Sve se mijenja puno brže nego prije; sada smo e-škola, nemamo klasične imenike/dnevnike nego računala, tablete, projektore; imamo pametne, a ne obične ploče, imamo internet i sve je puno brže, dostupnije.
Program je opsežan, učenici imaju svaki dan sedam nastavnih sati, a nakon toga provode se mnogobrojne aktivnosti s ciljem proširivanja znanja i stjecanja dodatnih kompetencija i vještina i za učenike i za nastavnike. Provodimo različite projekte, imamo državnu maturu, elektroničke upise, ishode, mjerila, pravilnike, kodekse, edukacije, webinare...
...i učenike, knjige, profesore, roditelje – a to je uvijek isto jer oni čine školu.

Gimnazijalci vole obilježavati svoje obljetnice mature, a neke generacije iskazuju veliku privrženost bivšoj školi i međusobnu povezanost. Prateći slikovne i pisane zapise od prvih godina postojanja Gimnazije do danas uočljiva je prisutnost jednog bivšeg dugogodišnjeg profesora u Gimnaziji, legendarnog profesora Balića koji je u Gimnaziji radio od 1929./30. do 1974. godine, a u jednom razdoblju bio i upravitelj škole. Gimnazijalce je generacijama poučavao hrvatski jezik i francuski, a kad je zatrebalo predavao je i matematiku, njemački i latinski. Stručan, odmjeren, pouzdan, dosljedan, a opet pun razumijevanja i ljudskosti uvijek se odazivao obljetnicama mature svojih učenika i svojim radom, osobnošću i prisutnošću trajno obilježio živote svojih učenika i više od četrdeset godina Gimnazije.

Suradnja s društvenom sredinom, odnosno javna i kulturna djelatnost važno su obilježje školskoga identiteta jer je škola nedjeljiva od sredine u kojoj djeluje. Nastavnici i učenici Gimnazije svih generacija sudjeluju u radu različitih gradskih civilnih, umjetničkih, humanitarnih, sportskih i drugih društava i organizacija u Virovitici i u mjestima u kojima žive. Gotovo da nema ustanove ili tvrtke na našem području u kojoj nije baren netko bio učenik ili djelatnik Gimnazije, a brojni su naši učenici postigli izvanredne uspjehe u različitim područjima na razini države; neki su i svjetski poznati stručnjaci.
Sve to školi osigurava jedinstveno mjesto u životu pojedinaca, obitelji i sredine u kojoj djeluje.

Uredništvo